Bauk Jugoslavije kruži nad Europskom unijom

Sličnosti su isplivale na površinu u vrijeme krize, kad su slabije razvijene europske države počele životariti na račun onih razvijenijih, te kad su Njemačka, Francuska i druge stabilne predvodnice EU počele štedjeti na račun vlastitih građana, kako bi spasile bankrota one rastrošnije, odnosno manje discplinirane i manje radišne... Podsjeća li vas to na desetljetna izdvajanja Hrvatske i Slovenije u fondove za nerazvijene jugoslavenske republike i financiranje hrvatskim novcem novih cesta i pruga zasotalim bespućima jugoslavenskog istoka!?

Neki su vidjeli velike sličnosti između nekadašnje Jugoslavije i aktualnog načina funkcioniranja Europske unije i prije izbijanja krize. Dovoljno se prisjetiti famozne rotacije na čelu tadašnje SFRJ, kada se svake godine mijenjao predsjedavajući predsjedništva iz druge republike. Danas imamo polugodišnju smjenu država na čelu EU. Sjetimo se i kako se mukotrpno odlučivalo temeljem zastupljenosti republika i pokrajina u saveznoj vlasti i kako je jedna država sjajno koristila poluge federalne vlasti kako bi nametnula svoj utjecaj u sve pore života tadašnje države... Na koncu, nije li dovoljno sjetiti se kako su najnaprednije ideje za razvoj zajedničke države padale samo zbog toga što su dolazile iz druge republike, odnosno zato što pojedine republike u tom općem dobru nisu vidjele isključivo svoj interes. A znamo kako je Jugoslavija završila upravo zbog nepostojanja konsenzusa oko ključnih pitanja, nepoštivanja jednakosti republika i pokrajina, te osjećaja jednih da ih drugi iskorištavaju.

Dok gledamo pregovore o budućnosti EU između Francuske i Njemačke, te stalna negodovanja Velike Britanije, i dok velika većina ostalih država nema jasne strategije, budimo realni pa priznajmo – nisu li u bivšoj Jugoslaviji, unatoč svim osiguračima ravnopravnosti svih republika, ipak glavnu riječ vodile uglavnom dvije, maksimalno tri republike. S druge strane, dok su Hrvati naivno vjerovali u uspjeh zajedničke južnoslavenske države, nije li većini srbijanskih političara bila poligon za širenje vlastitih interesa. Treba li podsjećati da je osamdesetih Slovenija već jednom nogom bila već izvan tog sustava... Ne podsjeća li vas možda to na aktualnu ulogu Njemačke, Francuske i Britanije...? Dakle, prijeti li „jugoslavenski sindrom“, kako ga je jednom nazvao bivši francuski predsjednik Sarkozy, raspadu Europske unije? Možda će neki reći kako je usporedba previše proizvoljna te kako Europska unija ipak počiva na nekim drugim načelima i vrijednostima, koje su bile strane bivšoj Jugoslaviji. Ima istine u tome, ali su interesi ipak interesi, a oni uvijek dobiju prednost pred romantičnim poimanjem zajedništva i snažne zajednice država i naroda. Zato je nedvojbeno kako će Europska unija, želi li opstati morati nešto naučiti iz sudbine bivše Jugoslavije. Možda bi joj i Hrvatska, kao nova članica mogla u tome pomoći.

Iskreno vjerujemo kako je Hrvatska ponešto naučila iz tog gorkog iskustva. Zapravo Hrvatska u Europsku uniju ulazi s iskustvom sudjelovanja u čak dvije velike višenacionalne zajednice u 19. i 20. stoljeću. Kao rijetko koja druga država sa Starog kontinenta, osjetila je iskustvo života u Austro-Ugarskoj, koja je bila nekakva preteča današnje EU, a potom i u dvije Jugoslavije. Preživjeti, boriti se za ravnopravnost, očuvati identitet i suverenitet, te istodobno napredovati – sve su to bili izazovi koje je Hrvatska prošla. Zato ne moramo strahovati da će nam u EU barem biti gore, jer smo naviknuli na sve. Jasano, ako nam Europska unija poživi...