Gospodin i razbojnici

Bez obzira na konačnu presudu haaškog suda u slučaju Gotovina i Markač, upravo održano Žalbeno ročište, baš kao i cijeli postupak vođen na ovom sudu, cijelom su svijetu pokazali kolika je razlika između srpskih agresora i hrvatskih branitelja. Nema dvojbe kako su i haaški sudci shvatili kako je posrijedi civilizacijski i kulturološki jaz između ove dvije strane.

S jedne strane Ante Gotovina, profesionalni vojnik i gospodin, koji nakon izrečene nepravomoćne presude o 24 godine zatvora, uljudno zahvaljuje sudcu bez trunke mržnje ili prosvjeda, a u završnoj riječi se obraća Sudu na besprijekornom francuskom jeziku s dubokim poštovanjem i željom za pravednošću. S druge strane, prisjetimo se Šešelja, Miloševića, Karadžića, Šljivančanina, Mladića, Martića i drugih. Oni su, poput najgorih i najzaostalijih drumskih razbojnika, haaški tribunal častili salvama uvreda, poniženja, psovki, omalovažavanja... Mnogi od tih ispada jedne će nasmijavati a druge tjerati na plač još desetljećima. No, ipak su govorili najviše o njima – njihovoj kulturi, intelektualnoj razini i (ne)ljudskim vrlinama.

I među našim čitateljima sigurno ima onih koji će reći – neka su im pokazali zube, haaški tribunal zbog svoga politikanstva i nije zaslužio ništa bolje! Ali bez obzira na pravednost Suda, koja jest upitna, proces suđenja je otkrio kako oni, čije su optužnice prilično neutemeljene, imaju više respekta prema Sudu nego oni, koji su kreirali i izvšili agresiju, svjesno idući u zločin. Je li posrijedi samo hrvatska naivnost ili jednostavno Hrvati ne mogu protiv sebe? Bojim se da je ovo drugo, jer ne tvrde zabadava srbijanski intelektualci već stoljećima kako su Hrvati kulturan narod!

Korektan odnos prema Haaškom sudu, ne pokazuje samo Gotovina. Poštovanje prema ovoj instituciji pokazivali su i Blaškić, Kupreškići i Čermak, još dok su bili daleko od slobode, a danas pokazuju Markač, Prlić, Ćorić, Praljak... Bez obzira na njihovu odgovornost koju pokašava dokazati haaško tužiteljstvo, stvarno se nemoguće oteti dojmu da su se hrvatska i srpska strana pokazale potpuno različitima i u ovoj situaciji. I teško će netko, poput bivšeg francuskog diplomata početkom devedesetih, opet moći tvrditi kako je riječ o istovjetnim balkanskim plemenima, s jednakim porivima, mržnjom i sirovošću.

Bilo bi opasno generalizirati, ali teško je ne vidjeti ovu razliku u mentalitetu, u odnosu prema institucijama, protivnicima... Netko će reći da usporedba ne stoji jer je agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu ionako predvodio srpski ološ, dok su se intelektualci i ozbiljni političari zalagali za mir. Možda ima u tome djelić istine kad se sjetimo svih onih „krajinskih“ zubara, milicajaca i psihijatara... Ali u to je teško u potpunosti povjerovati kad se sjetimo profila podupiratelja iz Beograda (među kojima je bilo i akademika) ali i dojučerašnje retorike, nekih danas uglađenih proeuropskih predsjedničkih kandidata.

Hoće li haaški sudci konačno shvatiti tko je tko u ovoj igri i hoće li se Hrvatima ikada isplatiti iskrenost i poštenje, doznat ćemo uskoro! A do tada možda Gotovina i drugi svojim besprijekornim ponašanjem barem malo poboljšaju naš imidž u očima Zapada.