Hrvatska tone u beznađe i strah. Nema napretka dok se ti procesi ne zaustave!

Pokazalo je to nedavno istraživanje Nielsena, jedne od vodećih svjetskih institucija za istraživanje tržišta. A znamo gdje vladaju strah i pesimizam nema puno prostora za normalno funkcioniranje, nema potrošnje, ulaganja, velikih planova, projekata, a ni zadovoljstva, ni sreće građana. Takva država jednostavno ne može naprijed!

Iako su ovi pokazatelji prilično iznenadili istraživače kao što piše Jutarnji list, svi mi koji živimo u Hrvatskoj nemamo mjesta za čuđenje. Strah, neizvjesnost i pesimizam postali su naša svakodnevica. Što će biti s Hrvatskom, kako ćemo živjeti iduće godine, hoće li nas do Božića zadesiti još kakav porez, koliko nas poskupljenja još očekuje, koliko će još afera isplivati a koliko će se još državnih dužnosnika pokazati potpunim promašajima za posao koji su dobili... – tek su dio mnogobrojnih pitanja na koja nam nitko nije u stanju dati odgovor.

Naši sugrađani uistinu strahuju. Bez obzira je li riječ o nezaposlenima, zaposlenima, menadžerima ili poduzetnicima. Strahuju od gubitka posla, od povećanja cijena, od novih nameta i harača, od neovlaštenog prisluškivanja, od kojekakvih istraga, od prozivanja u novinama, od blokada i oduzimanja imovine, od neimaštine, od zamjeranja onima koji odlučuju o našoj sudbini...

Mnogobrojni su razlozi zbog kojih se uvukao pesimizam među naše sugrađane, a ponajviše ga podgrijava sama Vlada, koja punu godinu dana uglavnom ne nalazi nikakvog izlaza iz teške gospodarske situacije i čiji nam ministri uporno najavljuju kako ćemo zarađivati sve manje a živjeti sve teže, kako će nezaposlenost samo rasti, kako su javna poduzeća u lošim rukama, a oporavka neće biti ni 2013. godine.

Ne zagovaram nikakav lažni optimizam, koji bi Vlada trebala širiti ili jeftini populizam koji, bez ikakve odgovornosti, šire pojedini političari željni novih funkcija na lokalnim izborima i minuta na televiziji. Svjestan sam da ponekad treba obećati i one churchillovske „krv, znoj i suze“. Ali nema razvoja i napretka bez optimizma, pozitivne energije i ponosa. Nije li američki predsjednik Obama upravo to vratio Americi prije četiri godine. Nismo li ovu Vladu birali da nam ponudi viziju i strategiju izlaska iz krize i vrati barem malo nade!? Nije li nam samouvjereno obećavala da zna bolje, uspješnije i učinkovitije od prethodnika...

Ljudi su spremni na odricanja ako znaju kamo ta odricanja vode. Građani su spremni podnijeti žrtvu za više ciljeve ako znaju koliko će ona trajati i što će nakon toga dobiti za uzvrat. Međutim, suludo je očekivati razumijevanje građana za financiranje nečijih eksperimenata, pokušaja i pogrešaka. A baš tako izgledaju nastojanja naše Vlade. Ni nakon godinu dana nismo čuli jasnu viziju izlaska iz krize (osim štednje i novih nameta), niti smo vidjeli ikakve dugoročne ciljeve razvoja. Prioriteti se mijenjaju iz mjeseca u mjesec, građane se zabavlja aferama i doskočicama, a dugo najavljivanih investicija i projekata niotkud (osim onih koje su do jučer napadali a sad ih pokušavaju provesti). Oporba pak previše vremena troši na vlastite redove i još ne pokazuje razloge da ju shvatimo ozbiljno.

Iskustvo nas uči kako će ljudi prihvatiti poneku pogrešku pa i neuspjeh Vlade, ako vide dobru namjeru, poštenje, iskrenost i požrtvovnost svojih političara. Ali ako opet svjedoče nepotizmu, nesposobnosti, podobnosti, međusobnim podmetanjima, nametanju vlastitih i stranačkih interesa ispred nacionalnih te jeftinim spinovima (svemu onome nad čime su se zgražali današnji vladajući dok su bili u oporbi), onda građane teško možemo uvjeriti da idemo u dobrom smjeru.

Čak više nitko nije siguran hoćemo li ući u Europsku uniju 1. srpnja iduće godine ili će nam se opet nešto ispriječiti na putu. Sudeći po manjku talenta za vanjsku politiku naše vlade stvarno još svašta možemo očekivati – od sporova sa susjedima, nejasnih poruka o vlastitoj državi i njezinim potencijalima do pretvaranja dojučerašnjih prijatelja u neprijatelje.

A čak i ako uđemo u EU iduće godine nemamo pojma što ćemo tamo raditi, koji su naši interesi i kako ćemo se za njih boriti, što ćemo im prodavati a što od njih po nižim cijenama kupovati. Osim tvrdnje da nam je ulazak u EU vanjskopolitički prioritet, ni od vlasti, ni od oporbe, godinama nismo čuli ništa mudrije.

Ovaj narod svakodnevno gubi samopoštovanje, dostojanstvo i ponos. I kao da netko to planski čini – među nas se kontinuirano uvlače beznađe i strah. Dok se ti procesi ne zaustave, i dok jasno ne definiramo tko smo, što smo i kamo idemo, teško je očekivati ikakav napredak ili izlazak iz krize. To su naprednije države davno shvatile.