Božo Skoko

dr.sc. Božo Skoko

Božo Skoko je redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje vodi kolegije iz odnosa s javnošću te obnaša dužnost voditelja poslijediplomskog studija Odnosi s javnošću. Uz odnose s javnošću bavi se istraživanjem identiteta i imidža država te fenomenom brendiranja. Suutemeljitelj je Millenium promocije, vodeće hrvatske agencije za komunikacijski menadžment te dugogodišnji konzultant za strateško komuniciranje i brendiranje destinacija. Bivši je novinar i urednik Hrvatske televizije. Autor je osam knjiga te više od sedamdeset znanstvenih radova.
  • Pratite me na društvenim mrežama
  • facebook icon
  • facebook icon

Ima rješenja za Bosnu i Hercegovinu, ali...

Uz 15. obljetnicu potpisivanja Daytonskog sporazuma

Ovih dana se navršila obljetnica potpisivanja Daytonskog sporazuma, koji je 1995. (uz blagoslov međunarodne zajednice te jamstva Hrvatske i Srbije) okončao rat u Bosni i Hercegovini ali koji je tu državu „podijelio“ na dva entiteta – Federaciju i Republiku Srpsku, te natjerao tri naroda – Bošnjake, Hrvate i Srbe da u njima počnu graditi zajedničku budućnost. Ali ni nakon 15 godina nema većih pomaka. Istraživanja pokazuju da nijedan narod nije zadovoljan s takvom državom. A oni najpesimističniji tvrde, kad bi se povukla međunarodna zajednica, da bi vrlo brzo zaiskrilo među narodima. Osobno ne vjerujem u takav razvoj situacije jer su sva tri naroda umorna i iscrpljena od svih mogućih sukoba devedesetih ali je činjenica da nezadovoljstvo raste. Najviše razloga za nezadovoljstvo pak imaju Hrvati, koje se sve više preglasava u institucijama Federacije i koji se godinama bezuspješno bore za vlastita prava, identitet, medije, pa i entitet. Postojećim stanjem najzadovoljniji su Srbi koji „kontroliraju“ etnički očišćenu, gotovo polovicu države, ali je uprvao zato odnos Banjaluke i Sarajeva već godinama nepodnošljiv. Pojedini bošnjački lideri kao odgovor na srpsku nadmoć u Republici Srpskoj vide u ovladavanju Federacijom, pa makar i na štetu Hrvata. Međutim, najmudriji među njima znaju da Bosna i Hercegovina ne može opstati bez sva tri naroda i da su Hrvati (koji nemaju većih problema u komunikaciji ni sa Bošnjacima, ni sa Srbima) zapravo faktor stabilnosti. Tako će Bošnjaci, Hrvati i Srbi prije ili kasnije morati pronaći neko rješenje s kojima će svi narodi biti – ako ne zadovoljni, onda najmanje nezadovoljni. No, prije toga ipak treba ispuniti neke preduvjete...

Jedna od glavnih otegotnih okolnosti na putu međusobnog pomirenja i izgradnje zajedničke države koja bi bila svima prihvatljiva, jest nepostojanje zajedničkog cilja. Uglavnom svaki narod ima svoje nacionalne, odnosno partikularne ciljeve i svoje viđenje budućnosti, a eventualni ulazak BiH u Europsku uniju očito nije dovoljan pokretač promjena a ni dovoljno jak magnet koji bi natjerao pojedine narode da naprave ustupke prema drugima, ili da se odreknu nekih svojih partikularnih interesa, nauštrb zajedničkih. Također nema jasnog konsenzusa kako bi trebala izgledati Bosna i Hercegovina u budućnosti. Dok se Bošnjaci zalažu za unitarnu državu, Srbi i Hrvati ju vide isključivo kao zajednicu tri ili više entiteta sa značajnijim ovlastima.
Drugi veliki problem je nepostojanje konsenzusa oko rata i odgovornosti za počinjene zločine i on će se teško postići dok se god sva tri naroda podjednako smatraju žrtvama. Posebno je problematično držanje lidera srpskog naroda, koji godinama nakon završetka rata ne žele preuzeti nikakvu odgovornost za zlodjela koja su se dogodila, niti izraziti žaljenje za zločine koji su počinili njihovi prethodnici, iako bošnjački i hrvatski narod to s pravom očekuju (doduše treba pozdraviti nedavnu ispriku predsjednika RS-a Milorada Dodika). A dok god se ne postigne konsenzus oko rata, koji još izaziva i uzrokuje mnogobrojne sukobe i neslaganja, teško će se povući crta prema prošlosti i okrenuti budućnosti. Umjetna država podijeljena na dva entiteta s tri naroda, bez pobjednika i bez poraženih, bez jasnih žrtava i kažnjenih krvnika očito ne može svojim građanima osigurati pravedni mir, koji je nužan preduvjet suradnje i normalnog (su)života.
Treći problem koji se nameće jest neriješeno nacionalno pitanje a koje se svakodnevno zrcali u dnevnoj politici - od izbora predstavnika različitih naroda u državne institucije do borbe za medije na vlastitom jeziku. Iako je to pitanje snažno prisutno u svim istraživanjima, postoji trend umanjivanja njegove važnosti, ili potpunog nerazumijevanja od strane onih koji u ime međunarodne zajednice odlučuju o sudbini ove države. Očito je da svim narodima treba omogućiti da njeguju vlastiti identitet a u državi stvarati osjećaj poštovanja prema njihovim narodnim posebnostima. To je jedini način da se to pitanje više ne pretvara u problem, a zadovoljstvo poštivanjem vlastitih prava, nedvojbeno će voditi i većoj toleranciji prema drugima. Bosna i Hercegovina te raznolikosti treba pretvoriti u vlastitu prednost, ali ne samo na načelnoj razini kao što je to bilo do sada.
Navedenim problemima svakako bi mogli dodati nepostojanje političke volje i potpuno odsustvo empatije većine političkih lidera za potrebe pripadnika drugih naroda. Uglavnom svatko zadovoljava svoje interese i svoje prohtijeve, u kojima se najčešće isključuje druge, ili ih uključuje tek onda kad drugačije nije moguće. U tom smislu najveća odgovornost leži na Bošnjacima i Srbima, kao brojnijim etničkim skupinama, koje bi trebale pokazati više odgovornosti i dobre volje u međusobnim odnosima ali i u odnosima prema Hrvatima, kao najmanjem konstitutivnom narodu. Kako netko reče, stvari će krenuti nabolje kada se Bošnjaci ili Srbi odreknu neke funkcije koja po dogovorenim pravilima pripada njima „radi mira u kući“ i demokratičnosti, a ne kada budu uzimali čak i ono što po političkoj logici i dogovorenim pravilima pripada malobrojnim Hrvatima (kao što je izbor hrvatskog člana predsjedništva).
Dodatni preduvjet za iznalaženje rješenja za BiH je svakako i promjena ponašanja Zagreba i Beograda (kao supotpisnika Daytonskog sporazuma) prema Hrvatima i Srbima u BiH. Iako i jedni i drugi načelno podržavaju cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, dok Beograd vodi prilično aktivnu politiku prema Republici Srpskoj i ponekad potiče njihov radikalizam, Zagreb ostavlja dojam prilične ravnodušnosti i totalnog nesnalaženja kad su u pitanju prava Hrvata u BiH, što ih čini lakim plijenom za potkusurivanje.
Na kraju, valja spomenuti kako se – prema istraživanju njemačke zaklade Friedrich Ebert - najučinkovitijim rješenjem svih navedenih problema ipak čine bolji i odgovorniji političari na svim stranama. No, takvih zasad nema baš previše na vidiku a do sljedećih izbora su duge četiri godine. Zato će očito ovi novoizabrani morati mijenjati ponašanje, mentalitet i stil rada, jer im povijest neće oprostiti još četiri godine eventualne agonije.