Božo Skoko

dr.sc. Božo Skoko

Božo Skoko je redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje vodi kolegije iz odnosa s javnošću te obnaša dužnost voditelja poslijediplomskog studija Odnosi s javnošću. Uz odnose s javnošću bavi se istraživanjem identiteta i imidža država te fenomenom brendiranja. Suutemeljitelj je Millenium promocije, vodeće hrvatske agencije za komunikacijski menadžment te dugogodišnji konzultant za strateško komuniciranje i brendiranje destinacija. Bivši je novinar i urednik Hrvatske televizije. Autor je sedam knjiga te više od sedamdeset znanstvenih radova.
  • Pratite me na društvenim mrežama
  • facebook icon
  • facebook icon

Jesu li dobar i lud još braća?

Zamislite što bi se dogodilo da rasprodate sve što imate i da zaradom odlučite počastiti svoje susjede, sugrađane i nepoznate ljude koje susretnete...

Koliko bi vam ljudi bilo istinski zahvalno za taj čin dobrote a koliki bi vas proglasili ludima ili proračunatima, odnosno tko bi vam povjerovao da stvarno bez ikakve «fige u džepu» činite dobro? Budući da ćete to teško moći provjeriti u stvarnosti, bit će vam jednostavnije pogledati hrvatsko-bosanskohercegovački film «Sve džaba» Antonija Nuića, koji slikovito govori o takvoj situaciji, odnosno ljudskoj skeptičnosti, pohlepi, nepovjerenju...

Sigurno biste, kao i glavni junak tog filma, diljem zemlje naišli na zaprepaštene ljude i pitanje – kako je to moguće? Kako netko može darivati nešto badava a da nema osobnog interesa? Zar uopće netko još može biti toliko dobar, ili bolje rečeno lud? Uostalom stara uzrečica kaže kako su dobar i lud braća...

Zar i sami tako ne reagiramo? Postali smo sumnjičavi i skeptični prema svima... Kao da je u svijetu u kojem živimo nemoguće biti dobar, kao da su iščezli svi ideali kojima smo se nekada ponosili i kroz koje smo procjenjivali kvalitetu ljudi oko sebe... A upravo su ovi prostori još na glasu kao krajevi u kojima ćete naići na gostoprimstvo i susretljivost makar bili potpuni stranac. Hoćemo li to izgubiti u utrci za materijalnim dobrima i borbi za osobne interese.

Nekada je «riječ» u našim krajevima bila jača od bilo kakvog ugovora a danas se olako prelazi i preko daleko čvršćih obećanja. Nekada su čovjek i njegovo poštenje, odnosno ugled bili daleko važniji od bilo kakve imovine i branili su se i po cijenu života...

Danas je sve drugačije, pa tako postaje važnije - što imate, nego što će ljudi misliti o vama; zapravo važnije je imati nego biti. Danas u ostvarenju vlastitih ciljeva olako se gaze i ljudi, kidaju prijateljstva pa i rodbinske veze, kao da možemo živjeti izolirani u svome svijetu. Danas je važnije nalikovati liku iz televizijske sapunice, koji vozi skupi automobil i nosi zlatni lanac nego se dičiti uspješno završenih fakultetom ili poštenjem. Živimo u svijetu u kojem se više cijeni bogatstvo stečeno ukradenim novcem, nego pošteno stečena zarada fizičkim radom.

Vrijednosti i uzori su nam poljuljani... Mediji nam na svojim naslovnicama ne promoviraju više dobre, pametne, poštene, radišne... Njihova mjesta su zauzeli – ljepotice upitna morala, bogataška djeca, ekstravagantni zabavnjaci, prevrtljivi političari... Oni su zvijezde i autoriteti! I mi, bez imalo kritičnosti, prihvaćamo njihov stil, način razmišljanja i pogled na svijet, umjesto da se ugledamo na one koji su nešto stvorili vlastitim radom ili se ističu mudrošću, dobrotom... A takvih, vjerujte, još ima među nama. Samo rijetko mogu doći do riječi!