Kakvi su Hrvati?

Nekako u isto vrijeme kad se Ivica Todorić prije desetak dana požalio kako je nemoguće poslovati u Hrvatskoj jer smo protiv svega i svačega i ne možemo se ni oko čega dogovoriti, dobio sam e-mail od jednog japanskog profesora koji se bavi karakterom i identitetom nacija s pitanjem – kakvi su Hrvati, kakav je njihov mentalitet i koje su njihove vrijednosti? Moram priznati da mi je njegova istraživačka znatiželja zadala puno glavobolje, jer o ovoj problematici postoji tek nekoliko relevantnih istraživanja, a svakodnevno se susrećemo s mnoštvom situacija zbog kojih nam naši vlastiti Hrvati, umjesto da ih hvalimo, idu na živce. Ili još bolje „na jetra“, kako je pisao Boris Maruna kao emigrant u svojoj poznatoj pjesmi.

Kao prvo, svi sve znadu. / Drugo, ostavljaju smeće za sobom. / Treće, u stanju su da vam probiju uši / s revolucijom i ženama... – baš tako počinje Marunina pjesma koja u sebi ima podosta istine. Ali je jasno da se karakter jednog naroda ne može izraziti samo pjesmom ili hrpom stereotipa. Nisu svi Škoti škrti, ne plešu svi Austrijanci bečki valcer, niti jodlaju po planinama, nisu baš svi Švicarci točni, niti vole čokoladu više od nas... Nisu baš ni svi Hrvati kulturni, ispolitizirani i distancirani kako o nama misle naši susjedi Srbi, a ni ljubomorni, lijeni i gostoljubivi kako o nama misle sjeverozapadni susjedi Slovenci.

Jasno je da ima Hrvata i ovakvih, i onakvih. Ali ipak moramo priznati da nas je zajedničko obitavanje na ovom prostoru i sve ono što smo proživljavali prilično odredilo i utjecalo na naš mentalitet. S jedne strane bogati duh i otvorenost Mediterana, s druge uštogljenost Austro-ugarskog nasljeđa a s treće utjecaj Balkana sa svim njegovim čarima ali i sirovošću.

A utjecali smo i jedni na druge i međusobno se mijenjali i prilagođavali pa smo svakako međusobno sličniji, negoli smo slični drugim europskim narodima. Tako ćete na internetskim forumima kao specifičnu odliku Hrvata (bez obzira iz koje su regije) najčešće pronaći hrvatski jal. Svakodnevno on izlazi na površinu kroz zavist i ljubomoru prema susjedima, kolegama pa i prijateljima. Svatko nam je sumnjiv čim malo strši iznad prosjeka, bilo da bolje zarađuje, da je sretniji ili uspješniji u nečemu... Pored jala, poznata nam je i ona stara hrvatska uzrečica „Dva Hrvata, tri stranke“. Trenutačno ih imamo 123 registriranih. Očito se teško možemo i oko čega dogovoriti a još manje podnijeti činjenicu da mi sami nismo predsjednici u vlastitoj stranci. Usporedbe radi Amerikancima su dovoljne samo dvije. Zašto je Hrvatima toliki problem zajedništvo, suradnja ili okupljanje oko jedinstvenog cilja ili vizije?

Prije nego pokušam odgovoriti na to pitanje moram priznati kako doduše ima primjera kad nam to uspijeva. Primjerice, u sportu i ratu. Zbit ćemo redove i disat ćemo kao jedan kad treba izboriti pobjedu na svjetskim i europskim prvenstvima. A hrvatska nacija u vrijeme Domovinskog rata ostvarila je monolitno jedinstvo, kakvo se u povijesti ne pamti. Danas od tog duha zajedništva nema ni ostatka ostataka.

Preuzmite cijeli tekst ovdje