Božo Skoko

dr.sc. Božo Skoko

Božo Skoko je redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje vodi kolegije iz odnosa s javnošću te obnaša dužnost voditelja poslijediplomskog studija Odnosi s javnošću. Uz odnose s javnošću bavi se istraživanjem identiteta i imidža država te fenomenom brendiranja. Suutemeljitelj je Millenium promocije, vodeće hrvatske agencije za komunikacijski menadžment te dugogodišnji konzultant za strateško komuniciranje i brendiranje destinacija. Bivši je novinar i urednik Hrvatske televizije. Autor je sedam knjiga te više od sedamdeset znanstvenih radova.
  • Pratite me na društvenim mrežama
  • facebook icon
  • facebook icon

Nepodnošljiva lakoća pljuvanja i destrukcije

Prilično dobru dijagnozu stanja u Hrvatskoj dao mi je ovog ljeta u Los Angelesu jedan hrvatski iseljenik. „Ono što sam vidio oduševilo me, ali ono što sam čuo od ljudi potpuno me razočaralo i ubilo u pojam!“ – rekao je.

Zatim je dodao: „Živi se kao na Zapadu, novi autoputovi su izvrsni, gradovi su uredni, unatoč krizi ljudi imaju vremena i novca za uživanje... ali čuo sam da su tamo svi lopovi, da je politika umrežena s mafijom, da više nikome ne možeš vjerovati, da nema bogastva bez neke pronevjere, da se može napredovati jedino preko stranaka...“. Teško je bilo kakav argument dati čovjeku koji je mjesec dana bio zasut takvim pričama iz hrvatskih medija, ali i od prijetalja... Istina je da se teško živi i da je to posljedica globalne krize, ali i domaće dugogodišnje pljačke državne imovine i lošeg upravljanja. Ali da baš oko nas nema ništa pozitivno, i da su baš svi nepošteni, i da nitko svojim rukama i glavom nije u stanju priskrbiti pristojan život – to je previše. Pesimizam, destrukcija, nepovjerenje i srozavanje svih vrijednosti kao da su se uvukli među ljude i zarobili svu hrvatsku kreativnost, optimizam pa i prkos, koje smo pokazivali i kad je bilo najteže. Ili bolje rečeno – za pozitivne stvari u Hrvatskoj uglavnom nema mjesta.
Sjedim neki dan u kafiću i čujem kako dvojica prijatelja najprije zbrajaju koliko je političara i direktora završilo u zatvoru i koga bi još tamo trebalo otpremiti, a potom komentiraju dvojicu slučajnih vozača sa skupljim automobilima na parkiralištu. I ovi će završiti u Remetincu – kaže prvi. Mafija je to, otkud njima pare u ovakvoj krizi za to! – potvrđuje drugi. Pitam se otkud tolika želja u nama za etiketiranjem i optuživanjem drugoga, ma tko on bio. Svi smo se pretvorili u bešćutne tužitelje i suce, koji u svima oko sebe vide lopove i koji se vesele tuđoj nesreći, spremno vičući „raspni ga“ a da većini koje smo već „otpisali“ krivnja nije ni dokazana. Kao da ćemo time umanjiti vlastiti jad ili probleme.
S druge strane za razliku od takvih dežurnih komentatora koji vrijeme ubijaju u kafiću ili kladionici, možda oni menadžeri sa skupim kolima odlaze raditi u ranu zoru i vraćaju se kasno navečer, odgovorno radeći i po dva posla dnevno, žrtvujući svoje zdravlje i obitelj. Osobno poznajem na desetke takvih mladih i uspješnih, koje ne posustaju i jadikuju, već se bore unatoč svemu. Ne čekaju priliku, već ju stvaraju svojim odricanjima, znanjem i upornošću, kojima svakodnevno pobjeđuju birokratske zavrzlame, podvale kolega, nerazumijevanja zaposlenih, muke s naplatama i kreditima... A danas bi trebali skrivati svoju imovinu, jer je sramota izdići se iznad prosjeka. U protivnom postaju laka meta za nečije frustracije, s kojima nemaju baš nikakve veze.
Prošli mjesec sam na jednom portalu pročitao prilično teške optužbe za kriminal na račun jedne privatne tvrtke, koju slučajno poznajem kao prilično vrijednu i dobru u svome poslu. Budući da nisam pronašao u tekstu nikakav argument za tvrdnje nepoznatog autora, ignorirao sam taj tip „istraživačkog novinarstva“. No, nekoliko dana kasnije zamijetio sam kako su dva druga portala prenijela tu vijest a osvanuo je i jedan komentar u stilu „sad je dokazano, ono što smo odavno znali“. Istodobno, ekipa skrivena anonimnošću interenta u komentarima se naslađivala na tuđi račun i vrijeđala ljude u tvrtki. Saznadoh da je vlasnik firme u međuvremenu objavio demantij, jer su kod njega bili istražitelji i nisu pronašli ništa sumnjivo u njegovu poslovanju. Ali ionako koga briga. Čovjek je oklevetan, tvrtki nanesena šteta a ti marginalni mediji još jednom su pokazali da u Hrvatskoj baš ništa ne valja.
U Hrvatskoj očito ne postoji nikakva odgovornost za javno izgovorenu riječ. Mogao bih sad na ovom mjestu lažno optužiti bilo koga za bilo što i siguran sam da zbog toga ne bih imao nekih većih problema. Mnogi koji svjesno kleveću druge svjesni su da je pravosuđe sporo, medijski se zakoni temeljito i ne provode, a novinarske organizacije (koje na zapadu u takvim slučajevima automatski uzimaju licencu novinaru za daljnje bavljenje tom profesijom) kod nas su ionako već davno zakazale.
Ne prođe tjedan a da na svoj mail ne primim ili mi netko od prijatelja ne proslijedi „povjerljive“ materijale kojekakvih boraca za istinu i pravdu, mahom polupismenih autora pod pseudonimom, koji se predstavljaju novinarima, a u kojima se optužuje razne ljude, tvrtke ili institucije. Većina tih optužbi – po Gebelsovom modelu - ima par istinitih informacija ali je konstrukcija uglavnom lažna. Popljuj, oblati, dovedi u pitanje, baci sumnju... To je jedina njihova namjera. Ponekad bi čovjek, na temelju tih gotovo filmskih zapleta i raspleta u njihovim konstrukcijama, čak i povjerovao u to, ali srećom još uvijek više vjerujemo prijateljima (a Hrvatska je mala pa svatko o svima uglavnom sve zna) nego izvorima pod pseudonimom. No, s druge strane znamo da stotinu puta ponovljena laž postaje nepobitna istina, pa bi takvim širiteljima lažnih informacija i destrukcije te medijskim reketarima konačno trebali stati na kraj – ako ne strukovne udruge – onda pravosudni sustav i kolege koje još drže do profesionalnosti. Još uvijek vjerujem da nije prevladala „mračna“ Hrvatska!