Patriotizam

Proljetos sam boravio u New Yorku i tom prigodom obišao čuveni Ground Zero, odnosno mjesto srušenih tornjeva WTC-a. Tražeći prigodan suvenir u jednoj od obližnjih suvenirnica kupio sam prigodnu fotomonografiju Američka domoljubna mjesta – 50 mjesta koji svaki Amerikanac mora vidjeti. Iskreno, privukla me znatiželja ali i snažan osjećaj američkog nacionalnog ponosa. Monografija je ispunjena fotografijama i podacima mjesta kao što je nacionalno groblje Arlington u Virginiji, Bijela kuća i Capitol Hill te Jefferson i Lincoln memorijani centri u Washingtonu, Dom neovisnosti u Philadelphiji, Kip slobode u New Yorku, luka Pearl Harbor na Havajima… Iznenađujuće, ondje su bila i mjesta poput svemirskog centra Houston, vojne akademije West Point, nebodera Empire State Building u New Yorku, mosta Golden Gate kraj San Francisca te brane Hoover u Nevadi. Mladi američki prodavač u suvenirnici, s ponosom mi je protumačio kako je riječ o mjestima na koja su Amerikanci ponosni, bilo da ih podsjećaju na svijetle trenutke njihove povijesti, bilo da govore o snazi i kreativnosti američke nacije. Shvatio sam objašnjenje i divio se američkom veličanju njihove kratke i burne povijesti ali i promoviranju sadašnjosti kada me trgnulo pitanje mladog Amerikanca – "Iz Hrvatske ste!? Čuo sam da imate bogatu i dugu povijest? Volio bih jednog dana posjetiti Dubrovnik i upoznati vaša druga sveta mjesta… Siguran sam da mnogo toga mogu naučiti iz vaše povijesti." "Svakako, svakako dođite! Hrvatska uistinu ima što pokazati!" – izgovorio sam zbunjeno. Htio sam govoriti o hrvatskim prirodnim ljepotama, ali je Amerikanac bio povjesničar i zanimala su ga "domoljubna mjesta koja svaki Hrvat mora vidjeti". Nažalost, nisam mu baš mogao puno pomoći…

Zašto je u Americi domoljublje "in"?

Tog popodneva dugo sam razmišljao o toj temi, šetajući podno monumentalnog Kipa slobode, koji na najbolji način simbolizira američku demokratičnost i slobodoljublje. Moram priznati da sam ostao pomalo i postiđen jer se nisam uspio sjetiti baš velikog broja hrvatskih domoljubnih mjesta, koja posjećuju školske ekskurzije, o kojima pišu udžbenici i snimaju filmovi a koja svojim muzejima i multimedijalnim centrima svjedoče strancima o snazi našeg identiteta. Doduše sjetio sam se Medvedgrada i Oltara domovine te Tuđmanovih počasnih parada a onda me u stvarnost vratile slike zapuštene planinske utvrde nakon promjene vlasti 2000. Sjetio sam se Krbavskog polja i moguće crkve hrvatskih mučenika a onda i svih peripetija oko arhitektonskog rješenja za tu crkvu. Sjetio sam se Vukovara i tužne činjenice da ga se Hrvatska uglavnom sjeti svakog 18. studenoga. Sjetio sam se groba prvog hrvatskog predsjednika na Mirogoju, kojeg redovito zaobilazi aktualni predsjednik. Razmišljao sam gdje se pogubila sva ona hrvatska simbolika razasuta diljem obale, koja govori o hrvatskoj baštini, kulturi i državnosti, osim što se skriva po muzejima… Gledao sam stotine američkih barjaka kako se diljem New Yorka ponosno vijore na vjetru i pitao - zašto se Hrvati stide istaknuti svoj stijeg čak i na nacionalne blagdane.

Preuzmite cijeli tekst ovdje