Božo Skoko

dr.sc. Božo Skoko

Božo Skoko je izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje vodi kolegije iz odnosa s javnošću te obnaša dužnost voditelja poslijediplomskog studija Odnosi s javnošću. Uz odnose s javnošću bavi se istraživanjem identiteta i imidža država te fenomenom brendiranja. Suutemeljitelj je Millenium promocije, vodeće hrvatske agencije za komunikacijski menadžment te dugogodišnji konzultant za strateško komuniciranje i brendiranje destinacija. Bivši je novinar i urednik Hrvatske televizije. Autor je sedam knjiga te više od sedamdeset znanstvenih radova.
  • Pratite me na društvenim mrežama
  • facebook icon
  • facebook icon

Promocija knjige biskupa Komarice

U Zagrebu je predstavljeno hrvatsko izdanje knjige biskupa banjolučkog mons. Franje Komarice i njemačkog novinara Winfrieda Gbureka „Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski“ u izdanju Večernjeg lista. Jedan od promotora knjige bio je i dr.Božo Skoko.

Uz autora msgr. Komaricu, govornici na predstavljanju knjige su bili: Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista; dr. sc. Tomislav Markić, ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu; prof. dr. sc. Božo Skoko, izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Žarko Ivković, izvršni urednik Večernjeg lista.

U nastavku slijedi izlaganje Bože Skoke:

Poštovani oče biskupe, dame i gospodo uzvanici, dragi prijatelji!

Na početku ovog obraćanja htio bi se fokusirati na kontekst u kojem se pred nama pojavljuje ova vrijedna knjiga.

Prošlo je 25 godina od prvih sukoba na našim prostorima, odnosno početka raspada bivše države. Ove jeseni se navršava 20 godina otkako je potpisan Daytonski sporazum.

Dakle, idealan trenutak da se zapitamo, a na to nas tjera i ova knjiga – gdje smo i kamo idemo? U što smo to potrošili proteklih dvadeset godina i jesmo li se maknuli s mrtve točke? Što nam se to dogodilo, kakve su posljedice i jesmo li išta iz svega naučili? Jesu li oni koji su bili dobri i plemeniti možda nagrađeni, a oni koji su činili zlo kažnjeni? Možemo li i ako možemo kako izgraditi bolju budućnost u Bosni i Hercegovini?

Ova knjiga pokušava dati odgovor na sva ta i druga pitanja, na sasvim drugačiji način i iz sasvim neobičnog kuta!

Nekoliko dana nas dijeli od dolaska pape Franje u Sarajevo, čiji posjet itekako nosi važnu poruku ne samo građanima Bosne i Hercegovine već i cijeloj Europi. Kako je papa svjestan kamo dolazi, svjedoči nam njegov prvi službeni susret s kardinalom Puljićem u Vatikanu, kad mu je papa Franjo rekao kako zna da dolazi iz patničke Crkve, mučeničke Crkve!

Nije li idealan trenutak da u vremenu kad je cjelokupna svjetska pozornost usmjerena na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu jasno i glasno podsjetimo da je tu u našem susjedstvu, pred očima Europe, svijeta pa i globalne Crkve, nestala gotovo cijela jedna katolička zajednica, odnosno uspjela preživjeti samo svojoj ljubavi, domišljatosti i Božjoj pomoći.

Ali da su ti ljudi, unatoč svojoj miroljubivosti i otvorenosti, u uvjetima u kojima nije bilo ratnog djelovanja na tom prostoru, potpuno ostali bez svojih kuća, imanja i vjerskih objekata. Da se tijekom proteklih dvadeset godina vratilo tek 1 posto prognanih, a usporedbe radi znamo koliko je Hrvatska dobila packi zbog spore obnove kuća i drugih benefita za svoje izbjeglice. I nikome ništa. Treba međunarodnu javnost podsjetiti da samo 3 posto svih međunarodnih sredstava koji pristignu u ovu državu odlazi na povratak bosanskih Hrvata… Treba ih upozoriti da smo konstitutivni i ravnopravni na papiru, da su nam zajamčena sva prava na svoju vjersku i kulturnu posebnost i identitet, a u praksi uživamo malo toga…

Ova knjiga je apel, koji postavlja mnoštvo pitanja, ali i daje iznimno veliki broj odgovora. Ovo je knjiga koja suočava Europu, Hrvatsku ali i svakoga od nas s vlastitom savjesti i odgovornošću pred Bogom i ljudima.

Mnoge činjenice napisane u knjizi znate. Neke će vas po prvi put šokirati, a neke poznate događaje nedvojbeno ćete sagledati iz sasvim drugačijeg kuta.

Ono što me posebno fascinira jest kako biskup Komarica osjeća ono što misli većina naših sugrađana u Bosni i Hercegovini, ali se ne usudi javno reći. Primjera radi, želio bih vas upoznati s rezultatima jednog istraživanja javnog mnijenja, koje sam imao priliku provesti u dva vala u Bosni i Hercegovini – 2010. i opet prošle godine. Rezultati nam govore kako su ljudi svjesni dijagnoze i znaju što bi trebalo mijenjati ali to očito nije briga onih koji donose odluke.

Naime, u oba istraživanja ispitanici iz tri naroda najveći su konsenzus postigli kod opisa kako je Bosna i Hercegovina „podijeljena država bez budućnosti“. Tako je mislio svaki treći ispitanik, bez obzira na nacionalnu i etničku pripadnost. I u protekle četiri godine nije bilo apsolutno nikakvog pomaka u toj percepciji. Kako je BiH podijeljena država bez budućnosti u najvećoj mjeri su uvjereni ispitanici mlađi od 30 godina i to u cijeloj BiH (43%). Svoju budućnost u ovakvoj državi ne vidi oko 75 posto mladih!

Kako je BiH zemlja tri naroda Daytonskim sporazumom nelogično podijeljena na Federaciju i Republiku Srpsku i kako to treba mijenjati slaže se čak 60% ispitanika. To misli čak 78% Bošnjaka i 71% Hrvata. Međutim, ono što je još zanimljivije jest podatak da se s time slaže i gotovo 30% Srba, koji žive u RS-u kao vlastitoj državi u državi. Očito su i oni sve više svjesni da nema budućnost bez pravednog mira i zadovoljnih susjeda.

Prema istom istraživanju negativnu ocjenu svoga rada dobili su Haaški sud (samo 21% građana vjeruje da je Haaški sud svojim presudama pridonio postizanju pravde u BiH. Negativnu ocjenu od sva tri naroda dobili su i međunarodna zajednica i Visoki predstavnik. Čak 55% ispitanika vjeruje kako bi tri naroda prije došla do konačnog dogovora bez tutorstva međunarodne zajednice.

Kad imamo u vidu nalaze ovih istraživanja, logično se postavlja pitanje – ako nikome ne odgovara ovakva Bosna i Hercegovina zašto dvadeset godina živimo u agoniji, koju nam je prouzročio nepravedni mir Daytonskog sporazuma.

Ako ljudi nemaju povjerenja ni u visokog predstavnika, ni u Haaški sud, zašto ih se toliko plaća, bez ikakve želje i volje da se unaprijedi ili kritički valorizira njihov rad.

Ako međunarodna zajednica funkcionira po onoj „što gore u državi, to bolje za nas“ (što je otvoreno biskupu posvjedočio jedan diplomat), zašto se svi u većoj ili manjoj mjeri nekako mirimo s postojećim stanjem, prihvaćamo laži koje nam se desetljećima serviraju i nemamo snage boriti se više za istinu i pravdu.

Biskupa Komaricu slušamo već godinama kako nudi ljubav i otvorenost, kako proziva nepravdu i neistine… Ali njegov vapaj, koji se u međuvremenu pretvorio u krik očajnika, oni koji imaju moć u svojim rukama ne žele čuti. Zašto?

Moguća su dva razloga. Zato što je teško pogledati se u ogledalo i suočiti s istinom, te se angažirati oko traženja rješenja. Lakše je ušutkavati savjest i zavaravati se da će se sve riješiti samo od sebe. To je ono prebacivanje odgovornosti, o kojem govori biskup. „Zašto se ne javite lokalnim političarima da vam oni riješe probleme!? - često je pitanje s kojim se susretao!

Drugi razlog je moguća nemoć pred nekom većom silom, ili spregama moćnika, o kojima čitamo u knjizi. To je ona sila koja Miloševića drži na životu dok ne odradi posao, to je ona sila koja se čudi otkud biskup još na životu a katolici u Banja Luci, koja se igra s malima za račun većih interesa, i kojima sudbine običnih ljudi očito ne znače ništa.

Kad spominjem te moćnike iz sjene, netko bi mogao i biskupa, i mene optužiti za teoriju zavjera. Međutim, kad pročitate knjigu i vidite izjave ljudi koje monsinjor Komarica navodi imenom i prezimenom sve će vam biti jasnije.

Autori ove knjige se analitički vraćaju u prošlost i razotkrivaju uzroke situacije u kojoj se nalazimo. Jedna od njih je i svojevrsna „legalizacija“ etničkog čišćenja u Republici Srpskoj i cementiranje takvog stanja do naših dana.

Zemljovid Bosne i Hercegovine je mogao izgledati danas sasvim drugačije, da je primjerice međunarodna zajednica dopustila hrvatskim vojnim snagama da uđu u Banjaluku u ljeto 1995. te tako prisile srpske vođe da se urazume i zauzmu ravnopravniju poziciju za pregovaračkim stolom s drugima.

Bivša britanska premijerka Margaret Thatcher u svojoj knjizi Državništvo to naziva velikim propustom međunarodne zajednice. Ona piše – da je tada pala i Banja Luka, glavno uporište bosanskih Srba, Bosna bi bila spašena kao jedinstvena država s perspektivom za suživot.

Zbog ovakvih propusta ili namjernih poteza, kojima smo i osobno bili svjedoci, nameće se pitanje ne samo budućnosti Bosne i Hercegovine već i Europe, ali i Hrvatske.

„Gotovo da nema države poput Bosne i Hercegovine s takvim potencijalom koji može jamčiti uspjeh Europe ili njezin pad. Jer nigdje u cijeloj Europi ne postoji područje s toliko različitosti utemeljenih na etničkim ili kulturnim, civilizacijskim, vjerskim materijalnim ili ekonomskim datostima i okolnostima kao u Bosni i Hercegovini. Unatoč svim tim činjenicama, ljudi su ovdje bili u stanju zajednički živjeti i ostvariti zajednički suživot u miru i međusobnom prihvaćanju. Zajedno su živjeli, zajedno se školovali, njegovali su međusobna prijateljstva, pa i međusobno sklapali brakove. Međusobno su se posjećivali i zajednički obilježavali obiteljske svečanosti, mjesne proslave i vjerske blagdane.“ – piše biskup Komarica.

Građani su živjeli u takvoj Bosni i Hercegovini, koja je unatoč svim svojim nelogičnostima funkcionirala. Početkom devedesetih smo dobili demokraciju i samostalnost, nadajući se da dolaze još bolja vremena. Obični ljudi očito nisu htjeli rat, protjerivanja i razaranja. Ali su postale žrtve tog zla. Hrvati katolici na području današnjeg RS-a, su bez svoje volje, kako kaže biskup, dobili novu državu koja ih je pretukla na smrt i odbacila. I kako će se sad građani vratiti u taj entitet, koji im nije domovina, već zla maćeha. I to bez volje međunarodnih moćnika, bez potpore domaćih institucija i iskrene podrške Hrvatske.

Čitajući knjigu sasvim jasno vidimo kako su za puno toga što se dogodilo krivi centri moći iz Europe. Pogreške se događaju jer institucije vode ljudi, vrlo često slabići. Ali od tada je prošlo punih dvadeset godina. A mi još tapkamo u mjesto. Nepravda se nastavlja na nepravdu… Nema nade, nema vizije budućnosti!

Kako kaže biskup – upravo na primjeru Bosne i Hercegovine , kao svojevrsnoj maturi vlastitog identiteta, Europa je strahovito pala na ispitu. Ako u BiH, u ovom Bogu danom okruženju, ne uspijemo naći određeni modus vivendi, odnosno mogućnost mirnog zajedničkog suživota različitih naroda i vjera, uz međusobno uvažavanje, onda Europa nema šanse za uspjeh.

Europa je ovdje stravično zakazala. Iako se zalaže za multikulturalnost, vjerske i društvene slobode, dopustila je da se u njezinim njedrima pogaze sve te vrijednosti, i nije učinila gotovo ništa da ispravi tu pogrešku.

Biskup na jednoj stranici daje i odgovor, odnosno dijagnozu europskog sljepila: „Europljani u EU, po mome sudu, nemaju dovoljno dalekovidnosti. Vodeći Europljani i političari imaju vrlo ograničenu razinu poznavanja odnosa na Balkanu. Usto uvijek iznova nailazim na manjak volje i solidarnosti, iskrenosti i humanosti, nedostatak spremnosti da se općevažeće europske vrijednosti propagiraju, nametnu i brane“.

„Europa kao cjelina, to trebaju znati Europljani, nema sigurne budućnosti sve dok je Bosna i Hercegovina ovakva kakva je sada.“ (str. 115) – zaključuje biskup.

Baš zato što ta međunarodna zajednica nije ništa naučila na Bosni i Hercegovini, danas nam se pred očima događa Ukrajina, jer je i tamo – kako kaže biskup – izdana istina. Zatim je slijedila samovolja, pravo jačega, što je kod nas uobičajena praksa. A na Ukrajini očito taj model neće stati, boji se s pravom biskup.

Nema dvojbe kako je zakazao čovjek i njegova humanost.

Mnogi od onih koji su odgovorni za stanje u kojem se nalazimo nažalost nazivaju se kršćanima. Stoga vjerujemo da će ova knjiga biti - ne samo čitana, već i da će mnoge potaknuti da se pokrenu iz svojih fotelja i učine nešto da se ispravi ova nagomilana nepravda, a ovoj državi i njezinim stanovnicima osigura normalna budućnost.