Božo Skoko

dr.sc. Božo Skoko

Božo Skoko je redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje vodi kolegije iz odnosa s javnošću te obnaša dužnost voditelja poslijediplomskog studija Odnosi s javnošću. Uz odnose s javnošću bavi se istraživanjem identiteta i imidža država te fenomenom brendiranja. Suutemeljitelj je Millenium promocije, vodeće hrvatske agencije za komunikacijski menadžment te dugogodišnji konzultant za strateško komuniciranje i brendiranje destinacija. Bivši je novinar i urednik Hrvatske televizije. Autor je sedam knjiga te više od sedamdeset znanstvenih radova.
  • Pratite me na društvenim mrežama
  • facebook icon
  • facebook icon

Tko će konačno snimiti neki lijepi film o Hrvatskoj?

Promocija Hrvatske kroz film

Sigurno vam se događalo da ste odgledali neki dobar film i nakon toga poželjeli čim prije spakirati kofere i otputovati na mjesto u kojem ste, zajedno s glavnim junacima, upravo uživali. Moram priznati da sam još u djetinstvu odlučio, gledajući „westerne“, otputovati na nekadašnju granicu američkog Divljeg zapada. Želju sam ispunio tek prošlog ljeta posjetivši pustinje i nevjerovatne kanjone Arizone, Nevade i Utaha te djevičanske planine Kalifornije... Prijateljica mi se nedavno pohvalila kako je otputovala u Grčku nakon „Moje grčke avanture“ a znam i dvije kolegice koje su boravile u New Yorku, nakon što su se saživjele sa četiri prijateljice šopingholičarke iz „Sexa i grada“.
Prisjetimo se samo koliko smo posljednjih godina uživali u virtualnim posjetima različitim dijelovima suvremenog svijeta od Irske do Novog Zelanda, i koliko su nam se neki kadrovi urezali u pamćenje... Stvarno je teško odoljeti tom čarobnom zovu s velikih i malih ekrana, koji nas odvlači u neku drugu stvarnost, obično privlačniju od one koju kasnije susretnemo na terenu. Jasno, to se ne događa slučajno! Države i gradovi te njihove turističke zajednice plaćaju hollywoodskim producentima značajne svote da svoj sljedeći film snime baš na njihovim lokacijama. Dobitak je velik jer turisti sve češće, zadivljeni filmskim ili TV prizorima, požele i sami osjetiti ta mjesta. Uostalom nisu li naše agencije počele masovnije prodavati aranžmane za Istanbul nakon početka emitiranja „Šeherzade“!?

Posljednja dva desetljeća snimanja inozemnih produkcija u Hrvatskoj postala su rijetka iz dva razloga. Tranzicijska konkurencija je dala puno veće pogodnosti filmašima i odmamila ih u Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku... A Hrvatska je postala preskupa i jako komplicirana za dobivanje kojekakvih dozvola i odobrenja... Unatoč tome što je iznimno poželjna kao filmska lokacija jer na dva sata vožnje imate i more, i planine, i metropolu, i ravnicu, i srednji vijek, i barok, i antiku, i suvremenost, hollywoodski producenti ne žele komplikacije pa odlaze tamo gdje ih mole i nude im benefite.
S druge strane ekranizirani događaji iz hrvatske sadašnjosti (i rijeđe povijesti) u domaćoj produkciji nisu se uspjeli značajnije nametnuti na međunarodnom filmskom tržištu, a i njihova je tematika rijetko prilagođena promociji Hrvatske. Uistinu bi teško bilo izdvojiti neki hrvatski film, nakon čijeg gledanja bi netko u Chicagu, Parizu ili Helsinkiju poželio otputovati u Hrvatsku i uživo upoznati njezine ljepote, povijest ili baštinu. Također je teško pronaći neku hrvatsku verziju „Hrabrog srca“ ili „Patriota“ koja bi svijetu posvjedočila o našoj borbi za vlastitu slobodu kroz dugu i tešku povijest.

Iskreno govoreći previše je sivila i turobnosti u našim filmovima, koji možda zanatski mogu biti nekome zanimljivi ali su potpuno neatraktivni u smislu promocije Hrvatske, njezina načina života ili povijesti... Neki filmaši tvrde da je teško snimiti primjerice socijalnu dramu ili ratnu priču a da pritom pojedini hrvatski gradovi ili pejsaži izgledaju kao na razglednici. Srećom demantiraju ih stotine uspješnih američkih produkcija u kojima su obrađene i najcrnje teme, ali su američki gradovi, sela, prerije... ostali itekako poželjni.
Neki su tako bili ugodno iznenađeni posljednjim filmom Rajka Grlića „Neka ostane među nama“ u kojem Zagreb uistinu izgleda poput prave europske metropole. Drugi su pak ostali razočarani najnovijim ostvarenjem (inače izvrsnog) Ognjena Sviličića, u kojem je se govori o Hrvatskoj kao turističkoj destinaciji a pritom je atraktivni Jadran ostao prilično neprivlačan. Dobar primjer promocije destinacije na našim prostorima je film bosanskog oskarovca Danisa Tanovića „Cirkus Kolumbija“. Ta predratna priča se odvija negdje u Hercegovini. Uz isprepletenost sudbina oficira JNA, predstavnika nove vlasti, jednog gastarbajtera i nekoliko stanovnika, Hercegovina sa svojim kamenim kućama, općinskim trgovima, rijekama i pejsažima sjaji baš kako i dolikuje tom komadiću Mediterana.

Dakle, što nam je činiti kako bi Hrvatska konačno počela šarmirati svijet svojim ljepotama s velikih ekrana u svjetskim središtima moći? Tri su načina.
Prvi je da Hrvatska pokuša učiniti nešto kako bi olakšala snimanja na svome terenu te zainteresirala svjetske producente za naše lokalne priče, junake i lokacije. Drugi je da barem dio novca koji u Ministarstvu turizma i Hrvatskoj turističkoj zajednici trošimo na emitiranje promotivnih spotova u inozemstvu ponudimo primjerice producentima novog Jamesa Bonda. Uvjeren sam da bi nekoliko scena njegove šetnje s komadima po dubrovačkim zidinama, Hvaru ili Brijunima, osiguralo nam puno više tisuća dobrostojećih turista nego nastupi na pojedinim sajmovima.
Treći način je da naši domaći redatelji konačno počnu masovnije snimati gledljivije i atraktivnije filmove, u kojima će Hrvatska izgledati barem malo privlačnije, i kroz koje ćemo kvalitetnije progovoriti o svojoj povijesti, velikanima, ljepotama prirode, načinu života... Sigurno je da nam unutar ove male države ne nedostaje prirodnih i kulturnih raznolikosti, iznimne ljepote i povijesnih zanimljivosti, nevjerovatnih ljudskih priča i intrigantnih osobnosti... Očito nam nedostaje jedino kreativnosti.