Božo Skoko

dr.sc. Božo Skoko

Božo Skoko je izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje vodi kolegije iz odnosa s javnošću te obnaša dužnost voditelja poslijediplomskog studija Odnosi s javnošću. Uz odnose s javnošću bavi se istraživanjem identiteta i imidža država te fenomenom brendiranja. Suutemeljitelj je Millenium promocije, vodeće hrvatske agencije za komunikacijski menadžment te dugogodišnji konzultant za strateško komuniciranje i brendiranje destinacija. Bivši je novinar i urednik Hrvatske televizije. Autor je sedam knjiga te više od sedamdeset znanstvenih radova.
  • Pratite me na društvenim mrežama
  • facebook icon
  • facebook icon

U Južnu Koreju se ide vidjeti kako će izgledati svijet budućnosti

Reportaža iz Seula i Južne Koreje. Večernji list, 23. veljače 2020.

Imao sam sreću boraviti u Južnoj Koreji početkom veljače, dok je još bila prilično sigurna od korona virusa. Tjednima se u tamošnjim medijima izvještavalo o tri izolirana slučaja putnika iz Kine, bez ijednog novog oboljelog. No, disciplinirani Južno-Korejci su svejedno u vrijeme gužvi, na ulicama ili u podzemnoj željeznici nosili maske, a redoviti pregledi (na daljinski) su provođeni na ulazima u hotele i kongresne centre. Južna Koreja je odijeljena od Kine Žutim morem pa su pod posebnim mjerama bili svi morski i zračni putovi. Na kopnenom koridoru, između Južne Koreje i Kine, nalazi se Sjeverna Koreja. A granica između dvije Koreje ionako je najčvršće čuvana granica na svijetu pa teško da ju netko može proći. Ona se proteže 38. paralelom, što su odlučili Rusi i Amerikanci krajem Drugog svjetskog rata. Ratni pobjednici su prekinuli japansku okupaciju, ali su zbog podjele ratnog plijena podijelili jedan te isti narod do današnjeg dana. Nakon Korejskog rata (1950. – 1953.) kad je Sjeverna Koreja nakratko okupirala Južnu, a onda se uz pomoć Amerikanaca i UN-a vratili iznad demilitarizirane zone, Korejci na sjeveru su ostali pod patronatom Rusije i Kine živeći čisti komunizam, pod diktaturom dinastije Kim i njihove Radničke partije. A kapitalistička Južna Koreja, uz pomoć svog partnera SAD-a te natprosječne radišnosti, obrazovanosti i upornosti, postala je 80 puta razvijenija od sjeverne braće. Trenutačno je 4. gospodarstvo Azije i 11. po snazi u svijetu, a ekonomski stručnjaci predviđaju kako bi mogli ući među deset gospodarstava koji će dominirati svijetom u 21. stoljeću. Spektakularan uspon, od jedne od najsiromašnijih zemalja do G20 u samo nekoliko generacija često se u medijima naziva „Čudom na rijeci Han“. A Han je rijeka koja protječe glavnim gradom Seulom. „Ovo je zemlja budućnosti. Nekada se odlazilo u SAD da bi se vidjelo kako izgleda razvijeni svijet. Sada se ide u Južnu Koreju, ako želite vidjeti kao izgleda svijet budućnosti!“ – rekao mi je Zagrepčanin Nikica Dorešić, koji je prije petnaestak godina preselio u Seul, ondje se skrasio, naučio jezik, pokrenuo posao i oženio.

O poželjnosti Južne Koreje za život najbolje govori činjenica da nije ni dva puta veća od Hrvatske, ali ima čak 12 puta više stanovnika. Od toga ih u Seulu živi 10 milijuna, a zajedno s okolicom 25 milijuna. Na pitanje zašto su tako uspješni, vrlo često ćete dobiti ujednačen odgovor – „Stiješnjeni smo između Kine i Japana. Ni jedni, ni drugi nas nisu štedjeli kroz povijest. Nemamo prirodnih resursa. Zato nam jedino preostaje učenje i rad, inovacije i izvoz!“. A da su u tome definitivno uspjeli govori podatak Bloomberga da su najinovativnija nacija na svijetu. Tehnološku superiornost susresti ćete na svakom koraku – od najbržeg interneta na svijetu do wc školjki, koje griju, svijetle, puštaju glazbu, te funkcioniraju kao bide s nizom kojekakvih opcija… Ovdje je u odnosu na Zapad uporaba droge zanemariva, pa je liječenje od takve ovisnosti nepotrebno, ali itekako ima ovisnosti o mobitelima i internetu, čemu se prilagođava i zdravstveni sustav. U Seulu svi hodaju ulicama s mobitelima u rukama. A uz pomoć tih naprava obavljaju i nekoliko puta više poslova, nego to čine Hrvati.

Južna Koreja je zemlja sto postotne pismenosti. Čak 98% građana ima srednju školu, a više od 60% visoko obrazovanje. Redoviti su pobjednici na međunarodnom komparativnom testu akademskih dostignuća, uključujući i kritičko mišljenje i analizu. Međutim, taj obrazovni uspjeh ima i svoje naličje. Učenici su pod enormnim i nepopustljivim pritiskom, jer ovdje vlada pravilo „Ako učite dovoljno naporno, možete biti i dovoljno pametni!“. Konkurencija je velika, zato su spremni i na najveće žrtve kako bi bili među onim najboljima. A zbog toga su nepopustljivi i prema vlastitoj djeci, koja ostaju u školama i do 22 sata navečer. Od malena ih uče da treba mudro iskoristiti svaki sat u danu te spavati što manje. Naučite li spavati manje od šest sati bit ćete uspješni! – tvrde. Jasno, da to djeci ne pada baš lako. Ali njihovi roditelji to smatraju samo pitanjem kratkoročne nesreće kako bi kasnije uživali u dugoročnoj sreći. Ovdje vlada vjera u naporan rad i ustrajnost. Ne postoji isprika za neuspjeh. Kako takav pritisak često uzima danak govori i broj samoubojstava, po kojima je Južna Koreja među vodećim državama svijeta. Nažalost, dobar dio se odnosi na mlade, koji nakon golemog pritiska i školovanja ne pronalaze posao koji su sanjali ili smisao života.

Oni koji imaju dobro plaćene poslove spremni su uporno raditi, čak i bez godišnjeg odmora kako bi se dokazali. A ako i uzmu godišnji onda on u komadu obično traje tek tjedan dana. Ostanete li koji dan duže, čak i uz odobrenje šefa, kolege neće baš blagonaklono gledati na vašu „lijenost“, a po povratku ćete morati itekako dokazati kako cijenite rad i korporaciju koju vam je dala posao. Prosječan radni tjedan u svijetu iznosi 33 radna sata (manje od sedam sati dnevno), dok Južno-Korejci u prosjeku tjedno rade 45 sati. Dakle, u pravilu na poslu ostaju devet sati, a prava je sramota napustiti radno mjesto prije šefa, pa ako on ostane prekovremeno obično ostanu i njegovi djelatnici. Međutim, umjesto američkog individualizma i japanske odanosti velikim poslovnim sustavima, Korejci su odani manjim poslovnim sustavima (najuspješnije su obiteljske korporacije s jakim očinskim figurama na čelu). A iako biste mogli pomisliti kako su Južno-Korejci slijepo odani svojim poslodavcima i političkim institucijama, činjenica je da imaju čak 11 tisuća prosvjeda godišnje, odnosno tridesetak dnevno. Oni se ne boje izraziti svoje mišljenje i izboriti za svoja prava koja smatraju opravdanima. Nerijetko su jako slikoviti u izražavanju svoga nezadovoljstva (od javnog spaljivanja i samoranjavanja do jedenja zastave i striptiza). A i razlozi za prosvjede mogu biti jako neobični za naše pojmove – od gubitka utakmice nacionalne reprezentacije, do iskazivanja nezadovoljstva radom nekog menadžera. Najveći masovni prosvjed, koji je okupio milijun ljudi u jesen 2016. srušio je predsjednicu Park Geun-Hye, zbog korupcijske afere povezane s njezinom šamanicom, kojoj je navodno dopustila da se miješa u državne poslove. Podsjetimo, u prilično brzom sudskom procesu osuđena je na 24 godine zatvora. Korejci nikad ne odustaju, pa ni kad treba pokazati zube svojim političarima. A vidimo da tamošnjim političarima korupcija nije strana. No, vrlo brzo ih dođu glave jer je građanska odgovornost na iznimnoj razini, a pravosuđe je prilično učinkovito. Podsjetimo, bivši gradonačelnik Seula, a potom i predsjednik Južne Koreje (2008. – 2013.) Lee Myung-bak također je osuđen. Godine 2018. dobio je 15 godina zatvora zbog primanja mita i pronevjere. Korejci znaju da političari moraju služiti i pridonositi razvoju zemlje, a ne izigravati velike vođe, kao njihove kolege u Pjongjangu.

Ostatak reportaže pročitajte na sljedećem linku:

https://www.vecernji.hr/premium/nekada-se-islo-u-sad-vidjeti-razvijeni-svijet-a-sada-se-ide-u-juznu-koreju-vidjeti-kako-izgleda-svijet-buducnosti-1383357