Božo Skoko

dr.sc. Božo Skoko

Božo Skoko je redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje vodi kolegije iz odnosa s javnošću te obnaša dužnost voditelja poslijediplomskog studija Odnosi s javnošću. Uz odnose s javnošću bavi se istraživanjem identiteta i imidža država te fenomenom brendiranja. Suutemeljitelj je Millenium promocije, vodeće hrvatske agencije za komunikacijski menadžment te dugogodišnji konzultant za strateško komuniciranje i brendiranje destinacija. Bivši je novinar i urednik Hrvatske televizije. Autor je osam knjiga te više od sedamdeset znanstvenih radova.
  • Pratite me na društvenim mrežama
  • facebook icon
  • facebook icon

Zašto Europa ima toliko predrasuda o Hrvatskoj?

U završnici mukotrpnih pregovora Hrvatske i Europske unije gotovo svakodnevno slušamo koje su nam države sklone a koje nisu.

Čudimo se kad pojedini ministri razvijenih europskih država sumnjaju u našu spremnost za članstvo u toj zajednici ili traže dodatna promatranja. Nije nam jasno kako ti europski birokrati ne mogu shvatiti da su nas izgnjavili uzduž i poprijeko, da smo učinili sve čega su se sjetili (makar i na vlastitu sramotu i gubitak) i da smo i prije početka pregovora bili spremniji nego neke države koje su odavno članice EU? Zar ne vide da stoljećima pripadamo zapadno-europskoj kršćanskoj civilizaciji i da smo se dovoljno „europeizirali“ u ovom dugom pregovaračkom procesu? Očito ne vide ili ne žele vidjeti... Danima slušamo kako pojedine europske države vrve negativnim stereotipima o Hrvatskoj. I sam češki ministar vanjskih poslova neki dan reče kako se njegove kolege prema Hrvatskoj odnose s puno predrasuda. A znamo da u procesu ulaska u EU „pregovori“ čine tek vrh sante leda, dok onaj veći (nevidljivi) dio čine predrasude, očekivanja, dezinformacije i sl. u glavama naših budućih susjeda. I dok pregovore privodimo kraju, premalo smo učinili da u njihovim glavama promjenimo sliku o našoj zemlji i stvorimo ozračje dobrodošlice. Čak se pomalo pribojavamo hoće li taj negativan imidž pratiti Hrvatsku i kao članicu Europske unije, što bi dodatno moglo umanjiti vrijednost našeg glasa za europskim stolom...

Tko je za to odgovoran? Možemo danima prozivati političare europskih država zbog njihove neinformiranosti ili nepravednosti. Ali oni ionako reflektiraju razmišljanja svojih građana... Zato je mudrije zapitati se - koliko smo mi sami, odnosno oni koje smo birali, učinili u promjeni imidža Hrvatske, odnosno jesmo li dovoljno motivirali europske građane i dužnosnike da nas bolje upoznaju te jesmo li se kvalitetno predstavili Europi, da nas dočeka kao ravnopravnog europskog partnera a ne kao siromašnog balkanskog rođaka?

Teoretičari imidža država kažu kako države obično pamtimo po zadnjem velikom događaju koji se veže uz njih. U modernom, užurbanom i komunikacijski preopterećenom svijetu, ako na to nismo primorani, teško pronalazimo vremena kako bi smo se temeljitije posvetili njihovu životu i napretku. A Hrvatska posljednjih godina se baš i nije trudila kreirati velike događaje ili pričati atraktivne priče, kojima bi zasjenili rat, suđenja, korupciju, uhićenje premijera... A vjerujte mi – unatoč lošoj gospodarskoj i političkoj situaciji te sveopćem pesimizmu – imamo se čime pohvaliti.

Britanac Simon Anholt tvrdi da čak ako država osmisli i provede savršenu izvoznu strategiju, uspješnu strategiju stranog ulaganja i fenomenalnu strategiju ekonomskog razvoja, mogu proći još godine pa čak i desetljeća prije nego se svijet predomisli i preispita svoje mišljenje o njoj ili promijeni svoje ponašanje prema toj zemlji. Zapravo država se može – bez dobre komunikacijske strategije i upravljanja vlastitim imidžom - ponašati besprijekorno desetljećima, ali i dalje biti opterećena lošim ugledom koji je stvoren davno prije, bez obzira koliko je to pošteno. Zato razvijene države upravljanje vlastitim identitetom i imidžom sve više smatraju primarnom vještinom vlada u 21. stoljeću. Pogotovo žele li promijeniti lošu sliku, pojačati izvoz ili privući ulaganja.
Kako to Hrvatska još ne razumije najbolje svjedoči činjenica kako smo prije nekoliko dana prilično suhoparno proslavili 300. obljetnicu rođenja velikog hrvatskog znanstvenika Ruđera Boškovića, koji je u svoje doba žario i palio Europom te utjecao na razvoj svjetske znanosti. Druge bi države kroz njega ispričale priču o sebi, a kroz manifestacije, filmove, simpozije, nove proizvode, suvenire i koncerte po cijeloj Europi pokazale tom skeptičnom Zapadu da su Hrvati itekako stvarali Europu kakvu danas poznajemo. Dakle, ne koristimo ni šanse koje nam se same nude. I dok mi ne znamo šta bi s vlastitim velikanima i dok mudrujemo kako bi ispričali priču o sebi znatiželjnoj Europi, čiji su pogledi uprti u tog novog susjeda, Srbi su već na listu svojih velikana upisali – ne samo Andrića, Gundulića i Držića, već i Ruđera Boškovića. I dok se mi ne znamo veseliti ni vlastitim uspjesima, niti cijeniti ono što su nam pređi ostavili u nasljeđe, iskreno se bojim da ćemo uoči sljedeće velike obljetnice rođenja ovog sjajnog Dubrovčanina na nekom arbitražnom sudu morati dokazivati – je li on uopće naš velikan?