Božo Skoko

dr.sc. Božo Skoko

Božo Skoko je redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje vodi kolegije iz odnosa s javnošću te obnaša dužnost voditelja poslijediplomskog studija Odnosi s javnošću. Uz odnose s javnošću bavi se istraživanjem identiteta i imidža država te fenomenom brendiranja. Suutemeljitelj je Millenium promocije, vodeće hrvatske agencije za komunikacijski menadžment te dugogodišnji konzultant za strateško komuniciranje i brendiranje destinacija. Bivši je novinar i urednik Hrvatske televizije. Autor je osam knjiga te više od sedamdeset znanstvenih radova.
  • Pratite me na društvenim mrežama
  • facebook icon
  • facebook icon

Zašto je Josipović zaslužio solidnu četvorku?

Kako se bliži kraj ove krizne godine, tradicionalno nastojimo podvući crtu i analizirati što nas je zadesilo dobro a što loše te po čemu ćemu ju pamtiti.

Tako me ovih dana jedan ugledni časopis pozvao u žiri za izbor osobe godine. Koliko god je taj poziv laskav, moram priznati da sam se našao u priličnim mukama. Već danima prebirem po događajima i imenima i pokušavam izdvojiti barem nekoliko osoba, koje su nekim svojim iskorakom obilježile ovu godinu. Istina, najprije sam se sjetio nekoliko običnih ljudi – hrabrih očeva i majki, neustrašivih spasitelja i plemenitih pojedinaca, koji su svojim herojskim djelima i dobrotom postali primjer svima nama. Međutim, kad sam krenuo prebirati po djelima javnih osoba stvar je bila puno teža. Na tom području donekle nas spašavaju sportaši poput nenadmašne Blanke Vlašić, ili poneki gospodarstvenik, koji i u ovoj krizi uspjeva pošteno i snažno poslovati, zapošljavati i izvoziti. No, tražeći junake u politici uistinu sam se namučio.
Tko je to svojim djelovanjem unio u hrvatsku politiku barem malo vizije, poštenja, tolerancije i odgovornosti? Prepoznajete li ikoga tko se uspio izdići iznad dnevno-političkih sukoba i stranačkih podjela te svojim primjerom dao novu dimenziju hrvatskoj politici? Sjećate li se ikoga tko je bio spreman odati priznanje svojim političkim neistomišljenicima ako su učinili neki dobar potez? Na koncu, je li možda netko prešao granicu naših očekivanja i ugodno nas iznenadio svojim radom? Iskreno, takvih osoba u hrvatskoj politici je, nažalost, bilo vrlo malo. Ipak, ukoliko moram izvući jedno ime i javno ga pohvaliti, navest ću hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića. Iako se s njime ne slažem po dosta pitanja – od izbora pojedinih suradnika do pitanja stila, moram priznati da me je ugodno iznenadio tijekom prvih desetak mjeseci svoga mandata.
Kao što je Stjepan Mesić, zahvaljujući šarmu i neformalnom držanju, bio svojevrsno osvježenje, nakon ozbiljnog i autoritativnog Tuđmana, tako je Josipović postao osvježenje u pogledu ozbiljnosti i odgovornosti, nakon što je Mesić pretjerao u svojim ideološkim lutanjima i srozavanju digniteta dužnosti predsjednika. Iako su mnogi očekivali kako će biti zarobljenik svoje ideološke i stranačke pripadnosti, Josipović je pokazao neviđenu širinu. Unatoč proklamiranom ateizmu, pokazao je sposobnost istinskog kršćanskog praštanja i veću otvorenost prema Crkvi nego neki demokršćani. Odlaskom na Bleiburg pokazao je da mu je istinski stalo do hrvatske pomirbe i zakopavanja rovova prošlosti, na kojima je njegov prethodnik često nastojao zarađivati jeftine političke bodove. Posjetima grobu prvog hrvatskog predsjednika i poštovanjem svojih prethodnika pokazao je dozu političke mudrosti ali i ljudskosti. Svojim posjetima Sarajevu, Mostaru, Banjaluci i Beogradu potpuno je redifinirao hrvatsku regionalnu politiku. Isprikama je zatvorio ratnu stranicu, a pogledom u budućnost otvorio nove mogućnosti gospodarske suradnje. Kako ti dobrosusjedski odnosi nisu samo načelne prirode, te kako razumije svu kompleksnost međusobnih odnosa, svjedoči Josipovićev nedavni posjet Hercegovini. Posjetom Mostaru, kojeg je Mesić godinama izbjegavao, Josipović je konačno pokazao jasnu potporu bosanskohercegovačkim Hrvatima (koji su godinama služili za političke obračune u Hrvatskoj) ali i političkim elitama u Sarajevu (koje su počele sve češće preglasavati Hrvate, kršeći time ustavom proklamiranu ustavnost i konstitutivnost).
Za razliku od donedavnog stranačkog šefa Milanovića, kojem su Hrvati u BiH bili na vrh jezika jedino kad je tražio ukidanje njihova prava glasa, Mesića koji se dodvoravao Bošnjacima žrtvujući Hercegovinu, ili Sanadera koji je okretao glavu od BiH u strahu da ne počini kakvu pogrešku pred Bruxellesom, Josipović je shvatio kako je ovdje riječ o hrvatskom strateškom interesu. Istodobno je pokazao kako Hercegovina nije ni HDZ-ova, ni Bandićeva (kako ju se često obilježava) već je spremna podržati svakoga tko, umjesto ignorancije, pokaže malo razumijevanja te volje i želje za suradnjom.
Rezimirajući sve što je Josipović učinio od inauguracije do danas, mogao bi netko kritički upitati – šta je u svemu tome spektakularno, ne obavlja li samo ono što se od njega kao Predsjednika Republike očekuje? Takvo pitanje je sasvim na mjestu. Ali u zemlji u kojoj rijetki političari odgovorno obnašaju svoju dužnost i pritom naprave kakav mudar iskorak, pokazujući minimum otvorenosti, tolerancije i poštivanja drugih, Josipović ipak zaslužuje dobru četvorku. Za sada.