Zašto smo odbacili hrvatsku dijasporu?

Posljednjih mjeseci učestalo slušamo o novom valu hrvatskih iseljenika koji, razočarani smjerom u kojem zemlja ide, napuštaju Hrvatsku u potrazi za poslom, kvalitetnijim životom i krovom nad glavom. Čuli smo kako je zbog ekonomske krize zemlju posljednje tri godine napustilo više od 70 tisuća ljudi, uglavnom mladih. Samo tijekom prošle godine iselilo se gotovo 13.000 ljudi i to uglavnom iz razvijenijih dijelova Hrvatske. Svaki treći Hrvat s diplomom u ruci, očito će svoje znanje i talente pokloniti nekoj drugoj državi, jer ih ovdje ne trebamo. Hrvatska je druga u Europi (odmah nakon Španjolske) po stopi nezaposlenosti mladih. Istraživanja pokazuju kako u ovom trenutku gotovo 80% mladih želi napustiti Hrvatsku, jer ovdje vladaju besperspektivnost, „cijeđenje“ sve siromašnijeg naroda te sveopće nesnalaženje onih koji su izbore dobili obećanjima da će nam biti bolje. Facebook stranica “Mladi napustimo Hrvatsku” u samo dva mjeseca okupila je čak 50.000 podupiratelja. Usporedbe radi Facebook stranici Vlade za to je svojedobno trebalo punih godinu dana, uz sve novozaposlene stručnjake za društvene mreže. Svi ovi podaci su toliko šokantni da su zasjenili bilo kakve priče o onoj staroj hrvatskoj dijaspori, koja je prva dva desetljeća bila prvorazredna društvena tema.

Devedesetih godina, u zanosu stvaranja hrvatske države sigurno nismo mogli ni sanjati da će Hrvati opet biti primorani na emigraciju. Govorilo se tada o povratku stotina tisuća hrvatskih iseljenika od Novog Zelanda do Ognjene zemlje, milijunima dolara novih ulaganja i svehrvatskom zajedništvu. Funkcioniralo je tada Ministarstvo povratka i useljeništva u a Hrvatskome saboru je sjedilo čak dvanaest zastupnika dijaspore. Nakon 2000. na vidjelo su počele izlaziti činjenice o „velikoj pljački“ iseljeničkog novca, koji je prikupljan za obranu i izgradnju domovine a nerijetko je završavao u privatnim džepovima. Ali i dijaspora se našla na zlu glasu. Brzo su zaboravljene tisuće običnih ljudi na svim meridijanima i paralelama, koji su podizali i bankovne kredite kako bi pomogli svojoj Hrvatskoj, intelektualci i poslovni ljudi koji su lobirali za međunarodno priznanje Hrvatske, šleperi humanitarne pomoći i prošvercanog oružja... U fokusu se našlo tek nekoliko pojedinaca, neobičnih biografija i punih džepova, koji su trebali valjda poslužiti kao model te dijaspore „koja je iskoristila Hrvatsku“.

A među iseljeništvom smo sve više slušali kako to nije Hrvatska koju su sanjali i za koju su se borili.

Preuzmite cijeli tekst ovdje